Uvod
Pojavom interneta i različitih usluga koje nam on pruža pojavili su se i programi za automatizirano raspoznavanje namijenjeni upravo za iskorištavanje i/ili ugrožavanje tih usluga, bilo to opetovano ostavljanje poruka na nekom blogu ili forumu, trošenje resursa nekog portala neprestanom registracijom novih korisničkih računa, automatizirana potraga za podacima i prijenos pronađenih podataka na lokalno računalo ili pak zatrpavanje nečijeg e-maila nepoželjnim porukama. Kao rješenje problema automatiziranih programa javili su se testovi koji mogu razlikovati da li zahtjev postavlja čovjek ili računalo. Najpoznatiji i najrašireniji način raspoznavanja čovjeka i računala je CAPTCHA, vrsta autentifikacije pri kojoj servis koji nudi uslugu postavlja pitanje i očekuje na njega odgovor, a ovisno o odgovoru može reći da li je odgovor ponudio čovjek ili računalo. Porastom računalne moći i razvojem algoritama za raspoznavanje uzoraka razvijeno je nekoliko načina za zaobilaženje ove sigurnosne granice. Iako je CAPTCHA još uvijek uglavnom sigurna način zaštite od automatiziranih programa javlja se potreba za boljim načinima zaštite. Ovaj rad bavi se jednim od mogućih načina zaštite, izranjajućim slikama, tj. slikama iz kojih „izranja“ neka podcjelina koja čovjeku ima značenje i smisao, dok automatiziranim programima predstavlja samo skupinu slučajnih uzoraka. Sinteza izranjajućih slika obavlja se teksturiranjem ljudima poznatog objekta, npr. 3D model konja, različitim „mrljama“ nakon čega se dio tih mrlja kopira u okolinu teksturiranog objekta stvarajući smetnje. Gledajući tu sliku čovjek može uočiti u gomili mrlja objekt koji mu je poznat.