Dodavanje površinskih detalja objektima pridonosi realnosti tih objekata i cijele scene. Potrebne su nam površinske teksture za ispravno modeliranje objekata kao što su drveni ili kameni zidovi, ljudska koža i sl. Preslikavanje teksture je tehnika kojom se mogu prikazati složeni detalji površina i trodimenzionalnih modela. Tom tehnikom se preslikava uzorak nad geometrijskom karakteristikom objekta. Osnovna primjena jest preslikavanje boje na površinu. Osim toga omogućava sintezu slike, mnogobrojne varijacije u kvaliteti i efektima prikaza, promjenu izgleda površina dodavanjem zrcalnih efekata, preslikavanje i manipulaciju bojama, dodavanje površinskih odmaka točaka, promjenu vektora normale i sl.

Većina objekata nema glatke i jednolike površine. Dodavanjem tih dvodimenzionalnih detalja dobivamo ispravan prikaz slike, tapete na zidu ili omotnice na kutiji, no tradicionalnim preslikavanjem teksture ne možemo riješiti problem dodavanja trodimenzionalnih detalja. Razlog te ograničenosti leži u nemogućnosti prikaza paralakse dobivene pogledom i kretanjem.

Ovim radom ćemo dati pregled tehnika koja su dala rješenje za problem prikaza trodimenzionalnih detalja površina. Poseban naglasak će biti na reljefnim tehnikama preslikavanja tekstura.

Preslikavanje uz efekt paralakse (još se naziva preslikavanje uz virtualni pomak) je tehnika koja unapređuje tehniku preslikavanja izbočina i dodaje efekt paralakse. Kao rezultat krajnji korisnik vidi izražajniju dubinsku detaljnost površine. Dubinsku karakteristiku predstavljaju vrijednosti čiji iznos odgovara dubini koja bi trebala biti u toj točci da je površina trodimenzionalna.

Dubinsku detaljnost se postiže tako da se rade odmaci koordinata teksture nad slikovnim elementom koji se iscrtava. Ti pomaci su funkcija vektora pogleda i vrijednosti dubinske karakteristike. Ova tehnika daje jako dobre rezultate i krajnje je jednostavna, ali ima jako mnogo problema. Najočitiji je da ne postoji zaklanjanje (engl. occlusion). Još jedan jako veliki nedostatak tehnike je da pri malim kutovima gledanja dolazi do deformacije i do isticanja plošnosti.

Preslikavanje uz efekt paralakse praćenjem zrake pogleda je tehnika koja poboljšava preslikavanje uz efekt paralakse na način da se preciznije određuje sjecište zrake pogleda i dubinske karakteristike površine. Također se rješava problem samozatamnjenja. Na osnovu načina određivanja sjecišta razlikujemo nekoliko tehnika. U vidu ovog rada posebna se pažnja posvećuje reljefnim tehnikama preslikavanja.

Reljefno preslikavanje predstavlja proširenje preslikavanje teksture tako da omogućava prikaz trodimenzionalnih detalja površina i ispravan prikaz paralakse uzrokovane pogledom i kretnjom.

Tehniku možemo gledati uz pomoću dva pristupa. Prvi pristup se temelji na faktorizaciji jednadžbe za deformaciju trodimenzionalne slike po McMillan-u i Bishop-u u "pred-deformaciju" i potom primjenu preslikavanja teksture. Drugi pristup se temelji na praćenju zrake pogleda i određivanje sjecišta . Drugi pristup je puno pogodniji i nastao je kao optimizacija prvog pristupa za prikaz u realnom vremenu.

Rezultati dobiveni ovom tehnikom rade ispravno za statičke promatrače i promatrače u pokretu koji mogu stajati daleko od površine ili blizu.

Reljefno preslikavanje značajno povećava efikasnost i funkcionalnost preslikavanja teksture te omogućava vjerodostojan prikaz površina i modela uz drastično smanjenje potrebne količine geometrije za taj prikaz.