Proceduralno modeliranje urbanih okruženja

Modeli urbanih sredina - ulica, gradskih četvrti, pa i cjelokupnih gradova pronaze svoju korist u raznim primjenama od računalnih igara, simulatora letenja, industrije specijalnih efekata, pa sve do projekata urbanog planiranja.

Gradovi su sustavi visoke funkcijske i vizualne kompleksnosti [3]. Model modernog grada može postati iznimno složen ako se pokuša njime vjerno prikazati neki postojeći ili pak detaljno opisati neki fiktivni grad. Mnoštvo razlilitih građevina, zgrada, mostova, ulica i prometnica, etc. rezultiraju mnoštvom detalja koje treba na jedan ili drugi način unijeti u računalni model. Ručno modeliranje svakog djelića virtualnog gradskog okruženja predstavlja izniman poduhvat, pogotovo ako se želi postići živost scene, tj. izbjeći generičnost nastalu ponavljanjem nekoliko građevnih elementata poput zgrada ili ulica.

Gradske scene su scene koje podliježu nekim pravilnostima. Postoje uzorci po kojima je nastala mreža gradskih prometnica i ulica. Izgled građevina prati povijesne, estetske i zakonske uvijete [3]. Postoji neki uzorak, ili više njih, po kojima su građene zgrade ili obiteljske kuće. Te činjenice uklapaju se u koncept stvaranja sadržaja iz skupa pravila, što je okosnica svih proceduralnih tehnika.

Priroda terena na kojemu je grad nastao, oblik naseljavanja ljudi u grad, samo su neki od čimbenika koji su uvjetovali trenutnu sliku tog grada. Malo je primjera gradova ili četvrti koji su nastali potpuno planski. Današnji gradovi većim su dijelom nastali nečime što se može opisati kao organski rast.