Prva laboratorijska vježba iz Oblikovnih obrazaca u programiranju:
dinamički polimorfizam u C-u, C++-u i strojnom kodu, konstrukcija objekata

1. Dinamički polimorfizam u C-u (20% bodova)

Ova vježba razmatra ostvarivanje dinamičkog polimorfizma u programskom jeziku C. Potrebno je napisati kod niže razine koji bi omogućio ispravno izvršavanje priložene ispitne funkcije. 
void testAnimals(void){
  struct Animal* p1=createDog("Hamlet");
  struct Animal* p2=createCat("Ofelija");
  struct Animal* p3=createDog("Polonije");

  animalPrintGreeting(p1);
  animalPrintGreeting(p2);
  animalPrintGreeting(p3);

  animalPrintMenu(p1);
  animalPrintMenu(p2);
  animalPrintMenu(p3);

  free(p1); free(p2); free(p3);
}
Prikazana ispitna funkcija treba generirati sljedeći ispis. 
  Hamlet pozdravlja: vau!
  Ofelija pozdravlja: mijau!
  Polonije pozdravlja: vau!
  Hamlet voli kuhanu govedinu
  Ofelija voli konzerviranu tunjevinu
  Polonije voli kuhanu govedinu
Pretpostavimo da su funkcije koje definiraju ponašanje konkretnih tipova zadane kako slijedi. 
char const* dogGreet(void){
  return "vau!";
}
char const* dogMenu(void){
  return "kuhanu govedinu";
}
char const* catGreet(void){
  return "mijau!";
}
char const* catMenu(void){
  return "konzerviranu tunjevinu";
}
Potrebno je oblikovati sljedeće elemente rješenja. Obratite pažnju na to da deklaracija PTRFUN pfun; u C-u (ali ne i C++-u!) definira pokazivač na funkciju s nespecificiranim argumentima. To znači da pfun može pokazivati na bilo koju funkciju koja vraća char const* (detalji). Naravno, pri korištenju pokazivača pfun moramo paziti da broj i tipovi argumenata navedeni u pozivu odgovaraju argumentima funkcije na koju pokazivač pokazuje (u suprotnom ponašanje programa nije definirano).

Vaše rješenje mora biti takvo da memorijsko zauzeće za svaki primjerak "razreda" (psa, mačke) ne ovisi o broju virtualnih metoda. Drugim riječima, dodavanje nove virtualne metode ne smije kod svakog primjerka psa i mačke povećati memorijsko zauzeće.

Pokažite da je konkretne objekte moguće kreirati i na gomili i na stogu (detalji). Memorijski prostor na stogu zauzmite lokalnom varijablom, a za zauzimanje memorije na gomili pozovite malloc.

Napišite funkciju za stvaranje n pasa, gdje je n argument funkcije (npr. za potrebe vuče saonica). Pokažite kako bismo to ostvarili jednim pozivom funkcije malloc i potrebnim brojem poziva funkcije constructDog.

Nakon rješavanja zadatka, uspostavite vezu s terminologijom iz objektno orijentiranih jezika. Koji elementi vašeg rješenja bi korespondirali s podatkovnim članovima objekta, metodama, virtualnim metodama, konstruktorima, te virtualnim tablicama?

Ako vas je objektno orijentirano programiranje u C-u očaralo i želite o tome znati više - pogledajte sljedeću knjigu. Međutim, prije nego što donesete definitivnu odluku o prelasku s C++-a na C, preporučamo vam da ipak razmislite o iznimkama, predlošcima, STL-u i novim mogućnostima koje nude standardi iz 2011. i 2014. godine.

2. Virtualne tablice u C++-u (20% bodova)

Dan je kratak program napisan u programskom jeziku C++ koji koristi razrede, nasljeđivanje, statičke, virtualne i nevirtualne funkcije. 
#include <stdio.h>
#include <stdlib.h>

class Unary_Function {
  private:
    int lower_bound;
    int upper_bound;
  public:
    Unary_Function(int lb, int ub) : lower_bound(lb), upper_bound(ub) {};
    virtual double value_at(double x) = 0;
    virtual double negative_value_at(double x) {
      return -value_at(x);
    }
    void tabulate() {
      for(int x = lower_bound; x <= upper_bound; x++) {
        printf("f(%d)=%lf\n", x, value_at(x));
      }
    };
    static bool same_functions_for_ints(Unary_Function *f1, Unary_Function *f2, double tolerance) {
      if(f1->lower_bound != f2->lower_bound) return false;
      if(f1->upper_bound != f2->upper_bound) return false;
      for(int x = f1->lower_bound; x <= f1->upper_bound; x++) {
        double delta = f1->value_at(x) - f2->value_at(x);
        if(delta < 0) delta = -delta;
        if(delta > tolerance) return false;
      }
      return true;
    };
};

class Square : public Unary_Function {
  public:
    Square(int lb, int ub) : Unary_Function(lb, ub) {};
    virtual double value_at(double x) {
      return x*x;
    };
};

class Linear : public Unary_Function {
  private:
    double a;
    double b;
  public:
    Linear(int lb, int ub, double a_coef, double b_coef) : Unary_Function(lb, ub), a(a_coef), b(b_coef) {};
    virtual double value_at(double x) {
      return a*x + b;
    };
};

int main() {
  Unary_Function *f1 = new Square(-2, 2);
  f1->tabulate();
  Unary_Function *f2 = new Linear(-2, 2, 5, -2);
  f2->tabulate();
  printf("f1==f2: %s\n", Unary_Function::same_functions_for_ints(f1, f2, 1E-6) ? "DA" : "NE");
  printf("neg_val f2(1) = %lf\n", f2->negative_value_at(1.0));
  delete f1;
  delete f2;
  return 0;
}
Upute:
  1. funkcije za inicijaliziranje objekata moraju moći podržati različite načine alociranja memorijskog prostora;
  2. vaše rješenje ne smije povećati memorijski otisak objekata mjeren operatorom sizeof.
Zadaci.
  1. Analizirajte napisani kod. Skicirajte dijagram razreda. Za svaki razred prikažite kako će izgledati njegova tablica virtualnih funkcija.
  2. Napišite programsko ostvarenje u jeziku C koje predstavlja identičan program. Pripazite kakve (i koliko) struktura podataka ćete koristiti, gdje će biti pojedini podatkovni članovi i slično. Karakteristike vašeg rješenja trebaju biti slične karakteristikama realizacije u C++-u, u smislu lakoće nadogradnje.

3. Memorijska cijena dinamičkog polimorfizma (10% bodova)

Ova vježba razmatra memorijsku cijenu dinamičkog polimorfizma. Vježbu ćemo provesti u okviru jezika C++, ali analogni zaključci bi vrijedili i u ostalim jezicima. Neka su zadani tipovi CoolClass i PlainOldClass kako slijedi. 
class CoolClass{
public:
  virtual void set(int x){x_=x;};
  virtual int get(){return x_;};
private:
  int x_;
};
class PlainOldClass{
public:
  void set(int x){x_=x;};
  int get(){return x_;};
private:
  int x_;
};
Ispitajte memorijske zahtjeve objekata dvaju tipova (pomoć: ispiši sizeof(PlainOldClass) i sizeof(CoolClass)). Objasnite dobivenu razliku. Ako dobijete rezultate koje ne možete objasniti, pročitajte kada i zašto prevoditelj nadopunjava objekte (engl. padding).

4. Vremenska cijena dinamičkog polimorfizma (20% bodova)

Ova vježba razmatra vremensku cijenu dinamičkog polimorfizma. Vježbu ćemo provesti u okviru jezika C++, ali analogni zaključci bi vrijedili i u ostalim jezicima. Neka je zadana nova verzija razreda CoolClass te novi ispitni glavni program, dok izvedbu razreda PlainOldClass preuzimamo iz prethodnog zadatka. 
class Base{
public:
  //if in doubt, google "pure virtual"
  virtual void set(int x)=0;
  virtual int get()=0;
};
class CoolClass: public Base{
public:
  virtual void set(int x){x_=x;};
  virtual int get(){return x_;};
private:
  int x_;
};
int main(){
  PlainOldClass poc;
  Base* pb=new CoolClass;
  poc.set(42);
  pb->set(42);
}
  1. Pronađite dijelove assemblerskog kôda u kojima se odvija alociranje memorije za objekte poc i *pb.
  2. Objasnite razliku u načinu alociranja tih objekata.
  3. Pronađite dio assemblerskog kôda koji je zadužen za poziv konstruktora objekta poc, ako takav poziv postoji.
  4. Pronađite dio assemblerskog kôda koji je zadužen za poziv konstruktora objekta *pb. Razmotrite kako se točno izvršava taj kôd. Što se u njemu događa?

  5. Promotrite kako je prevoditelj izveo pozive pb->set i poc.set. Objasnite razliku između izvedbi tih dvaju poziva. Koji od ta dva poziva zahtijeva manje instrukcija? Za koju od te dvije izvedbe bi optimirajući prevoditelj mogao generirati kôd bez instrukcije CALL odnosno izravno umetnuti implementaciju funkcije (eng. inlining)?

  6. Pronađite asemblerski kôd za definiciju i inicijalizaciju tablice virtualnih funkcija razreda CoolClass.

Upute za analizu strojnog koda. Analizu strojnog kôda najlakše je započeti traženjem konstanti koje se javljaju u programu (npr. 42). Veliku pomoć u dešifriranju dekoriranih imena identifikatora može vam pružiti alat c++filt (uputstvo, mrežno sučelje).

Upute za dobivanje strojnog koda na različitim platformama.

Kratki repetitorij strojnog koda za arhitekturu x86. Osnova za strojni jezik danas sveprisutnih Intelovih računala nastala je u 70-im godinama prošlog stoljeća. Kako bi ostvarili kompatibilnost sa starim programima, nove generacije procesora podržavale su sve prethodnike te istovremeno uvodile nove instrukcijske podskupove. Moderna Intelova računala imaju preko 1000 instrukcija te istovremeno podržavaju 78 instrukcija procesora 8080. Stoga najčešće nema smisla učiti cijeli instrukcijski skup, nego je najbolje početi od jednostavnih instrukcija koje postoje i na arhitekturama koje ste upoznali u uvodnim kolegijima. Registri arhitekture x86 označavaju se s eax, ebx, ecx, edx, esi, edi, ebp i esp (kazalo stoga), dok se 64-bitne verzije tih registara označavaju na način da slovo e zamijenimo s r (npr. rax, rbx itd.). Na 64-bitnoj inačici dostupni su i dodatni registri r8-r15. Većina instrukcija arhitekture x86 imaju jedan izvorišni i jedan odredišni operand. Izvorište može biti konstanta, memorijska adresa ili registar, dok odredište može biti memorijska lokacija ili registar (može biti najviše jedan memorijski operand). Obratite pažnju da se u originalnoj Intelovoj sintaksi prvo navodi odredišni operand, dok je u AT&T-jevoj sintaksi obratno. Npr. instrukcija mov DWORD PTR [esp+4], 42 (Intelova sintaksa) konstantu 42 prebacuje na adresu esp+4, dok instrukcija add esp, 44 uvećava esp za 44. Instrukcija call x poziva potprogram, pri čemu odredište x može biti zadano konstantom (statički poziv potprograma) ili registrom (tako se najčešće izvode dinamički pozivi). Povratak iz potprograma provodimo instrukcijom ret. Onima koji žele saznati više preporučamo laboratorijske vježbe Arhitekture računala 2 te sljedeće upute: 1, 2.

5. Ručno prozivanje virtualne tablice pokazivačima na funkcije (15% bodova)

Cilj ove vježbe je pokazati da virtualne metode objekata možemo pozivati i bez korištenja njihovih simboličkih imena, pod pretpostavkom da se pokazivač na virtualnu tablicu nalazi na samom početku objekta. Ta pretpostavka vrijedi kod svih popularnih prevoditelja, a lako ju je testirati na način kojeg smo pokazali u prethodnoj vježbi. Neka je zadan je sljedeći kod: 

class B{
public:
  virtual int prva()=0;
  virtual int druga(int)=0;
};

class D: public B{
public:
  virtual int prva(){return 42;}
  virtual int druga(int x){return prva()+x;}
};
Potrebno je napisati funkciju koja prima pokazivač pb na objekt razreda B te ispisuje povratne vrijednosti dvaju metoda, ali na način da u kodu ne navodimo simbolička imena prva i druga. Zadatak riješite primjenom pokazivača na slobodne funkcije kakve smo koristili i do sada. Nemojte koristiti pokazivače na članske funkcije jer bi u tom slučaju vježba bila manje poučna.

Uputa za Windowse. Za ispravan prijenos skrivenog pokazivača na matični objekt, deklarirajte da se metode pozivaju po konvenciji programskog jezika C, kako slijedi: 

class B{
public:
  virtual int __cdecl prva()=0;
  virtual int __cdecl druga(int)=0;
};

class D: public B{
public:
  virtual int __cdecl prva(){return 42;}
  virtual int __cdecl druga(int x){return prva()+x;}
};

Pomoć. Deklaracije pokazivača najgore su projektirani dio jezika C i C++. Zbog tog propusta deklariranje pokazivača na funkcije ponekad podsjeća na alkemiju ili igranje lota. Da bismo vam olakšali pogađanje dobitne kombinacije, dajemo vam nekoliko primjera: 

  // pfun pokazuje na funkciju bez parametara koja vraća int
  int (*pfun)(); 
  // pfun pokazuje na funkciju s dva parametara koja vraća int
  int (*pfun)(B*, int); 
  // odgovarajući operator pretvaranja izgleda ovako:
  pfun = (int (*)()) 0;
Obratite pažnju da C i C++ različito tumače prototipove bez pobrojanih argumenata; gore navedena razmatranja odnose se na C++. Analizu deklaracija možete sebi olakšati primjenom automatiziranog prevoditelja na engleski jezik.

6. Polimorfizam tijekom konstruiranja objekta (15% bodova)

Ova vježba ukazuje na različito ponašanje polimorfnih poziva tijekom i nakon završene konstrukcije objekta. Objasnite ispis programa analizirajući prevedeni strojni kod. Obratite pažnju na to tko, kada i gdje postavlja/modificira pokazivač na tablicu virtualnih funkcija. 
#include <stdio.h>

class Base{
public:
  Base() {
    metoda();
  }

  virtual void virtualnaMetoda() {
    printf("ja sam bazna implementacija!\n");
  }

  void metoda() {
    printf("Metoda kaze: ");
    virtualnaMetoda();
  }
};

class Derived: public Base{
public:
  Derived(): Base() {
    metoda();
  }
  virtual void virtualnaMetoda() {
    printf("ja sam izvedena implementacija!\n");
  }
};

int main(){
  Derived* pd=new Derived();
  pd->metoda();
}
Napomena: Java i C# se u ovakvim situacijama ponašaju različito od C++-a. Međutim, polimorfni pozivi tijekom trajanja konstrukcije osnovnih objekata i u tim se jezicima smatraju lošom praksom. Proučite zašto.