PlastiÄnost i elastiÄnost
ElastiÄnost je svojstvo materijala da se uslijed deformacije uzrokovanje djelovanjem vanjske sile vrati u svoj prvotni oblik po prestanku djelovanja sile.
Za mnoge elastiÄne materijale vrijedi linearna funkcija omjera primijenjenih sila i naprezanja materijala. Naprezanje materijala je svojstvo da uslijed primjene
sile na materijal on stvara protusilu. KlasiÄni model linearne elastiÄnosti je savrÅ¡ena opruga. SavrÅ¡ena oprugu kao pojam je prvi put predstavio Robert Hooke 1675. godine.
Linearan odnos primijenjene sile i naprezanja materijala opisan je Hookeovim zakonom (Slika 1). Sila F koju opruga stvara obrnuto je proporcionalna pomaku opruge x iz
ravnotežnog položaja uz neki faktor k koji je konstantan i zove se konstanta opruge. Mnoge elastiÄne pojave se aproksimiraju Hookeovim zakonom.
|
|
Slika 1. Hookeov zakon |
U fizici se plastiÄnost opisuje kao deformacija materijala uslijed djelovanja vanjskih sila na takav naÄin da se on ne može vratiti u svoj prijaÅ¡nji oblik.
PlastiÄne deformacije primijeÄene su u veÄini materijala poput kamenja, minerala, metala i sl. No razlozi zaÅ¡to su pojedini materijali podložni plastiÄnoj
deformaciji su razliÄiti.
U prirodi se susreÄemo sa materijalima koji su elastoplastiÄni. Za njih vrijedi da se uz primjenu odreÄene koliÄine vanjske sile na materijal oni ponaÅ¡aju kao elastiÄni,
no uslijed dovoljno velikog poveÄanja sile poÄnu se ponaÅ¡ati kao plastiÄni. Prijelaz iz elastiÄnosti u plastiÄnost opisan je pojmom koji se zove elastiÄna granica.
Daljnjim poveÄanje sile na materijal dolazi se do pucanja materijala.
TakoÄer postoje i materijali koji se zovu pseudoelastiÄni, odnosno superelastiÄni. Takvi materijali se pod utjecajem neke vanjske sile ponaÅ¡aju kao plastiÄni predmeti,
naizgled trajno mijenjajuÄi svoj oblik. No, uslijed djelovanja nekog specifiÄnog vanjskog podražaja na materijal, poput topline ili elektriÄne struje, oni se vraÄaju
u svoj prvobitni položaj Äime se ponaÅ¡aju kao da su elastiÄni.
|
|
Slika 2. Stanja elastoplastiÄnog objekta |