3D digitalizacija tj. prenošenje pravih, realnih, trodimenzionalnih objekata (predmeta) u digitalni oblik (u obliku datoteka na racunalu), postala je vrlo važna metoda u svim granama industrije, te u medicini, umjetnosti i sl. Nije jednostavna i za dobru provedbu potrebno je više faza. Osnovna faza je uzorkovanje (engl. scanning) objekta 3D skenerom. Samo uzorkovanje zahtijeva dosta prelaska (skenova) objekta kako bi se osiguralo da je objekt u cijelosti skeniran tj. da je snimljen sa svih strana kako bi se kasnije mogao u cijelosti rekonstruirati racunalnim programom. Broj prelaska skenera ovisi o velicini i obliku objekta koji se skenira. Tako dobiveni uzorkovani podaci tj. cjeline (engl. scan) pohranjuju se u racunalu kao mreže poligona (engl. mesh, u daljnjem tekstu mreža poligona ili mreža).

Slijedeca faza digitalizacije, nama u ovom radu puno zanimljivija, je spajanje mreža poligona objekta u jedinstvenu cjelinu. Ova faza je vrlo komplicirana i zahtjeva primjenu složenih algoritama koji raznim postupcima pokušavaju spojit dane mreže u cjelovit objekt. Postupci su cesto iterativni i pojavljuju se u puno izvedbi te su namjenjeni spajanju raznih tipova mreža poligona. Iako vrlo složeni i s vrlo velikim sklopovskim zahtjevima imaju široku primjenu i od velike su važnosti. Primjenjuju se u medicini kod snimanja ljudskog tijela, u ortopediji, protetici, u industriji kod izrade raznih alata (propelera, zracnih lopatica i sl.), u umjetnosti kod rekonstrukcije ili digitalizacije umjetnickih djela i drugo.