Glavna problematka je spajanje više uzorkovanih dijelova (skenova) objekta u cjelinu tj. u jedan objekt koji ce biti digitalna kopija skeniranog originala.
Svaka uzorkovana cjelina (engl. scan), pohranjena kao mreža poligona, sadrži informacije (tocke, plohe) odredene projekcije uzorkovanog objekta. Dio informacija je jedinstven i ne može se dobiti iz mreže poligona niti jedne druge projekcije, dok je dio informacija redundancije tj. preklapanja s drugim mrežama.

        Jedinstveni dio informacije tj. mreže poligona važan je za rekonstrukciju objekta u toj projekciji dok je redundantni dio važan za spajanje sa susjednim mrežama tj. mrežama susjednih projekcija. Npr. za objekt se zadaje referentna strana tj. projekcija te se objekt uzorkuje, zatim se okrene za npr. 45 stupnjeva te se opet uzorkuje itd. Tako se dobiju uzorkovane cjeline (kao mreže poligona) više projekcija objekta (pod kutom od 0 stupnjeva, pod kutom od 45 stupnjeva, pod kutom od 90 stupnjeva itd.)[13]. Svaka tako dobivena mreža sadrži informacije o novom, još ne snimljenom dijelu objekta kao i informacije koje se preklapaju s informacijama iz prethodnog snimanja (dio tocaka se preklapa). Dvije susjedne mreže (npr. od 0 stupnjeva i 45 stupnjeva) spajaju se na osnovi zajednickih informacija tj. tocaka u kojima se preklapaju. Na dvije susjedne mreže odabiru se parovi tocaka koje bi trebale predstavljati istu tocku na stvarnom objektu. Dakle, par tocaka odabiremo tako da na obje mreže odredimo tocke (nekom od metoda) koje si najbolje odgovaraju (po nekom pravilu). Mreže se dalje spajaju tako da se te uparene tocke pokušaju dovesti što bliže jedna drugoj (u iste koordinate ako je moguce). To se ostvaruje primjenom algoritma poravnavanja. Postupak se ponavlja dok se ne zadovolji željeni uvjet (npr. spajanje je s minimalnom greškom) ili dok se ne postigne odredeni broj iteracija. Isti postupak se primjenjuje i za ostale mreže te se tako gradi 3D model objekta