Posljednjih 30-tak godina računalo se intezivno koristi kao alat za 3D modeliranje. U samim počecima specijalzirana računala za modeliranje bila su vrlo skupa i imala su brojne nedostatke, a dva najveća nedostatka kao posljedica male snage ondašnjih računala i relativno male količine memorije bila su nemogućnost prikaza i pohranjivanja imalo složenijih scena. S vremenom, razvojem novog, bržeg i jeftinijeg sklopovlja problem prikaza i pohranjivanja je riješen, osobito u današnje doba kada se intezivno koriste specijalizirane 3D grafičke kartice koje omogućuju prikaz i do nekoliko milijuna poligona u sekundi. Međutim danas postoji problem modeliranja tako kompleksnih površina. U praksi se koriste općenito tri načina modeliranja od kojih je najjednostavnije poligonalno modeliranje - površina se modelira jednostavnim dodavanjem poligona. Ovaj pristup ograničen je na površine s relativno malim brojem poligona. Drugi način modeliranja je pomoću NURBS površina (eng. kratica za Nonuniform rational b-spline). Treći način je modeliranje pomoću površina nastalih podjelom poligona (u eng. literarturi koristi se termin Subdivision Surface). Posljednja dva načina osim što omogućuju izradu površina s proizvoljnim brojem poligona, omogućuju definiranje proizvoljno složene površine na temelju malog broja kontrolnih podataka što olakšava i ubrzava spremanje tako dobivenih površina. Oba načina temelje se na teoriji Bézier-ovih krivulja.

Početna    Prethodna             Slijedeća     Literatura