|
Spajanje dvije susjedne
mreže ostvaruje se algoritmom spajanja ICP (Iterative Closest Point
ili Iterative Corresponding Point)
ICP zapocinje s dvije mreže poligona i inicijalnom pretpostavkom
da su mreže vec grubo poravnate. Iterativnim postupkom transformacije
postaju finije tako što se neprestano generiraju medusobno odgovarajuci
parovi tocaka na obje mreže [2], [3] i smanjuje greška spajanja.
Može se podijeliti na 6 faza:
1)
selekcija (engl. selection) skupa tocaka na jednoj ili obje mreže
2) podudaranje (engl. matching) tih tocaka sa uzorcima na drugoj mreži
3) pridjeljivanje težina (engl. weighting) odgovarajucim parovima
4) odbacivanje (engl. rejecting) odredenih parova
5) dodjeljivanje (engl. assigning) pogrešaka (engl. error metric)
nad parovima tocaka
6) minimiziranje (engl. minimizing) razina pogrešaka
Odabir parova tocaka
Parovi tocaka mogu se odrediti rucno ili primjenom algoritma za
odabir parova tocaka. Obje metode vrlo su primjenjive i vrlo važne
kod spajanja mreža.
Rucni odabir tocaka na dvije mreže je relativno dobra metoda ali
je vrlo neprikladna ako iterativno primjenjujemo algoritme poravnavanja.
U svakoj iteraciji algoritma poravnavanja, nakon što je približio
mreže jednu drugoj, bi morali ponovno rucno odredivati parove tocaka
što bi bilo vrlo zamorno, neefikasno i trajalo bi dugo. Zato takav
odabir parova najcešce služi samo da bi mreže grubo približili
jednu drugoj jer su tada prikladnije za automatsko spajanje (primjenom
algoritma za odabir parova tocaka i algoritma poravnavanja).
Algoritmi za odabir parova tocaka su, naime, veliki problem u cijeloj
toj problematici. Koju metodu primjenit kod odabira parova? Kako odluciti
koje su dvije tocke najbolji par? Odabir metode dosta ovisi i o samoj
geometriji mreža koje se spajaju (valovite plohe, ravne zarezane
plohe i sl.). Tih metoda ima više i detaljnije cemo ih razmotrit
u slijedecem poglavlju. Odluka o najboljem paru najcešce se donosi
na temelju najmanje udaljenosti tih dviju tocaka (koje cine par).
|
