PODEŠAVANJE IZNOSA VEKTORA POMAKA

Kada bi izvorni i ciljni modeli lica imali slične proporcije, bilo bi moguće jednostavno skalirati vektore pomaka prema tim proporcijama. Međutim, da bi se sačuvale sve karakteristike animacije kod modela sa velikim razlikama u geometriji (npr. velike uši kod Yode), potrebno je iznos svakog vektora pomaka podesiti prema lokalnom faktoru skaliranja.

Lokalni faktor skaliranja za neku točku odreden je obujmicom (engl. bounding box) oko poligona kojima pripada ta točka. Pri deformiranju izvornog modela prema ciljnom modelu lokalna geometrija oko točke se cesto skalira i rotira. Rotacije su predstavljene matricom transformacije iz prethodnog poglavlja. Svaka točka iz konstruirane obujmice rotira se prema tako konstruiranoj matrici:

Lokalni faktor skaliranja tada se izračunava kao omjer rotirane obujmice izvornog modela i obujmice deformiranog modela:

Zbog različitih izbočina ili šuma u lokalnoj geometriji (npr. kvrga na bilo kojem modelu) može doći do prejakog ili preslabog skaliranja vektora pomaka. Jedno od rješenja za taj problem je limitiranje faktora skaliranja na neki globalno određeni prag, npr. na iznos standardne devijacije svih faktora skaliranja. Svi faktori koji su veći od praga se odbacuju i zamjenjuju prosjekom susjednih vrijednosti.

Transformacijska matrica koja uzima u obzir podešavanje i iznosa i smjera vektora pomaka je dana sa:

gdje je S:

Vektor pomaka svake točke u deformiranom izvornom modelu dobije se iz:

Na kraju, svaka točka ciljnog modela pomiče se prema slijedećoj jednadžbi:

gdje su sa b1, b2, b3 označene baricentrične koordinate izračunate tijekom cilindrične projekcije, mt je vektor pomaka točke ciljnog modela, a m1, m2, m3 su vektori pomaka vrhova trokuta izvornog modela u kojem se nalazi ta točka.